Stav osobe prema smrti može biti vrlo dvosmislen. Ljudi često istodobno doživljavaju strah i nadu u drugo rođenje. Filozofi su uvijek pokušavali proučavati fenomen smrti u tim smjerovima i u tome su bili prilično uspješni.
Čak su i drevni filozofi često razmišljali o prirodi smrti. Nisu sumnjali da je ljudsko tijelo smrtno. Ali ono što se događa nakon smrti duše uvijek je ostalo tajna drevnih filozofa.
Sljedbenici velikog Platona pokušali su pronaći dokaze o smrtnosti ili besmrtnosti duše između dva glavna razloga. Pretpostavili su da ili duša postoji zauvek, ili je svest sećanje na životno iskustvo. Što se tiče sljedbenika Aristotela, oni su vjerovali u božanski princip svijeta. Zanimljivo je da su cinici bili vrlo prezirni prema fenomenu smrti. Mogli su čak i izvršiti samoubistvo kako ne bi narušili harmoniju u svijetu.
Rimski i grčki filozofi uveličali su smrt u svim oblicima. Pretpostavili su da je najbolja smrt smrt cara ili junaka koji se i sam baca na mač prsima. Ali, kršćanska filozofija je, naprotiv, uvijek pokušavala suprotstaviti život smrti. Za kršćane je strah od smrti trebao biti izražen užasom nad Božjim sudom.
U srednjem vijeku strah od svijeta mrtvih miješao se sa strahom od smrti. Tako je užas zagrobnog života u srednjovjekovnoj Evropi bio vrlo velik. Ali u sedamnaestom stoljeću taj je strah pomalo otupio. Uz pomoć matematičkih argumenata, filozofi su dokazali da postoji Bog koji je učinio puno dobra ljudima i nije u stanju naštetiti čovječanstvu.
Filozofi prosvjetiteljstva smrt nisu smatrali odmazdom za zemaljske grijehe. Pretpostavili su da se ne treba bojati smrti i paklenih muka. I tek u devetnaestom vijeku Schopenhauer je uspio formulirati problem "istine smrti". Moram reći da je njegov pogled radikalno promijenio evropske ideje o smrti. Proglasio je sam život istinskim oličenjem neistine. Ali za filozofa F. Nietzschea smrt je postala pravi katalizator akcije, što je nagnalo osobu da napne sve svoje vitalne snage. L. Shestov je samu filozofiju nazvao pripremom za smrt, citirajući slavnog Platona.
Poznato je da su filozofske škole dvadesetog stoljeća smrt poistovjećivale s konceptom vremena. Sa stanovišta filozofa, čovjek je bio smrtan samo za nekog vanjskog posmatrača, ali ne i za sebe. Ovu jednostavnu ideju sada potvrđuje princip relativizma, karakterističan za moderno filozofsko i naučno razmišljanje.
