Donošenje političkih odluka jedna je od najvažnijih društvenih funkcija politike. Ovaj postupak uključuje odabir jedne, najoptimalnije od nekoliko alternativa.
Instrukcije
Korak 1
Općenito govoreći, proces političkog odlučivanja podijeljen je u dva dijela - traženje alternativa i odabir najefikasnije opcije. Naravno, u praksi je ovaj proces složeniji i detaljniji. Postoji nekoliko razvijenih šema procesa donošenja odluka. Jedan od njih pripada G. Lasswellu. Identifikovao je 6 faza u ovom procesu. Ovo je formulacija problema, izrada preporuka, odabir alternativa, preliminarno uvjerenje u ispravnost rješenja, procjena efikasnosti rješenja, revizija rješenja ili njegovo ukidanje.
Korak 2
Nedostatak ove šeme je odsustvo faze predviđanja i analize situacije. Ovaj je nedostatak otklonjen u shemama D. Weimera i A. Weininga. Njihov model uključuje sedam faza u procesu donošenja odluka: razumijevanje problema; izbor ciljeva i metoda njegovog rješavanja; odabir kriterija; identifikacija alternativnih opcija; predviđanje posljedica odluke; izrada preporuka u vezi s algoritmom djelovanja.
Korak 3
Važan propust ovih pristupa je nepostojanje principa povratnih informacija, koji je jedan od ključnih za demokratska društva. Ovaj princip je vrlo detaljno opisan u spisima pristalica sistemskog pristupa. Zasnovan je na činjenici da politički sistem prima signale dviju vrsta iz društvenog okruženja - zahtjeve ili podršku. Ako sustav donosi najbolje odluke, tada njegova podrška raste. Ako okolina rješenja ne doživljava kao optimalna, tada se zahtjevi povećavaju. Na osnovu dolaznih signala, političke odluke moraju se ispraviti.
Korak 4
Proces donošenja odluka ovisi o vrsti političkog režima. Idealan model demokratskog društva pretpostavlja da se političke odluke donose kao odgovor na zahtjeve društva. Takva je situacija moguća samo u prisustvu jakog civilnog društva i u prisustvu radnih mehanizama interakcije između vlasti i naroda.
Korak 5
U autoritarnim i demokratskim društvima vlasti su distancirane od naroda, a potonji praktično nema utjecaja na odluke vlasti. To ne znači da se vlasti u svojim odlukama vode samo vlastitim sebičnim interesima. Samo što stanovništvo ima težak pristup političkoj kuhinji.
Korak 6
Monarhijska društva, koja su se zasnivala na ideji o božanskom poreklu moći, takođe nisu pretpostavljala nikakav uticaj ljudi na odluke monarha. Morao ih je prihvatiti sam uz podršku ograničenog broja savjetnika.
Korak 7
Ne može se isključiti utjecaj vanjskih sila i faktora na političko odlučivanje. To uključuje korupciju i lobiranje. Lobiranje nije uvijek negativne prirode, dok korupcija uvijek ima izuzetno negativan utjecaj na stanje ekonomije i koči industrijski rast i društveni razvoj.
Korak 8
Koncept administrativnog resursa usko je povezan sa postupkom donošenja političkih odluka. Ovaj izraz znači upotrebu svog položaja od strane vladajuće elite za postizanje privatnih ciljeva. Na primjer, da se eliminišu konkurenti tokom predizborne kampanje.
Izbjegavanje sukoba interesa važan je izazov u demokratskim društvima. Na primjer, kada službenik koji je na čelu određenog industrijskog sektora u sebi ima poslovnu imovinu (ili njegova rodbina ili prijatelji). U ovom će slučaju biti u iskušenju da svoj položaj iskoristi u vlastitim interesima, što je izravna manifestacija korupcije.
