Tlo na kojem je izrastao disidentski pokret u Sovjetskom Savezu bilo je razdoblje odmrzavanja, koje je palo u prvoj deceniji nakon Staljinove smrti. Fenomen disidentskog pokreta pojavio se u srednjovjekovnoj Evropi, ali je sovjetsko disidentstvo postalo posebna prekretnica u istoriji Rusije.
Instrukcije
Korak 1
Kult ličnosti završio se prirodnom smrću Staljina, a konačno je razotkriven na istorijskom XX kongresu CPSU. Period odmrzavanja neko vrijeme pružao je pristalicama demokratskih transformacija nadu u trijumf pravde na polju građanskih i ljudskih prava pojedinca. Ali socijalistički sistem, zasnovan na autoritarnim metodama vlasti, ne dopušta neslaganje. Od samog početka odnosi prvog sekretara CPSU N. S. Hruščov sa kreativnom inteligencijom. Iako je tijekom nekoliko godina cenzura oslabljena do te mjere da je postalo moguće objavljivati publikacije u kojima se osuđuje antipopularni režim diktature, nije postojala mogućnost osiguranja potpune slobode pojedinca u uvjetima totalitarne države.
Korak 2
Disidentski pokret sazreo je na osnovu otopljenja. Završetkom privremenog demokratskog preokreta mnogi zagovornici ljudskih prava stavljeni su van zakona. Za razliku od nekolicine antisovjetskih grupa koje su djelovale u vrijeme kulta ličnosti, disidenti nisu pozivali na uništavanje postojećeg sistema, već su se zalagali isključivo za poštivanje ljudskih prava. Jedina prihvatljiva metoda disidenata bile su mirne protestne demonstracije. Razlog za prvu demonstraciju, koja se održala 5. decembra 1065. godine, bilo je hapšenje pisaca Jurija Daniela i Andreja Sinyavskog, koji su objavili svoju priču "Šetnje s Puškinom" na zapadu, djelo čisto književnog žanra. Sama činjenica objavljivanja u inostranstvu bila je nečuvena, što je i postalo razlog optuživanja pisaca za antisovjetske aktivnosti. Vlasti su na demonstracije odgovorile članom krivičnog zakona SSSR-a "o grupnim radnjama koje grubo krše javni red". Ovo je bio jedini mogući pravni način borbe protiv neslaganja, budući da se Sovjetski Savez pozicionirao na međunarodnoj sceni kao demokratska država.
Korak 3
Neizgovorena cenzura i progon neslaganja u Sovjetskom Savezu doveli su do tako jedinstvenog fenomena kao što je „samizdat“. U početku su predmet nezavisnog objavljivanja bila umjetnička djela, posebno pjesme Cvetajeve, Mandeljštama, Brodskog, kasnije su se počeli pojavljivati politički glasnici, poput "Veche", "Dvoboj" i slično.
Korak 4
Disidentstvo je predstavljalo ozbiljnu prijetnju ne toliko postojećem sistemu koliko autoritetu socijalističke države. Deklarirani slogan odsustva političke represije i, shodno tome, političkih zatvorenika, snažno je okovao ruke agencija za provođenje zakona. Pored zakona o kršenju javnog reda, neistomišljenicima bi se mogao predstaviti i članak o parazitizmu, kao što je bio slučaj s Josephom Brodskim, koji nije bio član Sindikata književnika i nije imao službeno zaposlenje. Neki su u mentalnim bolnicama proglašeni mentalno bolesnim i izolirani od društva.
Korak 5
Nije poznato kakvu su ulogu disidenti odigrali u raspadu Sovjetskog Saveza; najvjerojatnije je socijalizam nadživio svoju korist kao neučinkovit ekonomski sistem, ali činili su čitav sloj sovjetske kulture koji ne može ostati neprimijećen.
